Razgovor s povodom: Igor Franić, arhitekt

Autor brojnih projekata u Hrvatskoj i inozemstvu, od kojih je vjerojatno najpoznatiji novi Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu.

U proljeće 2013., bio je raspisan natječaj za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja Regionalnog centra za razvoj poduzetničkih kompetencija za zemlje jugoistočne Europe, na Kajzerici u Zagrebu. Žiri, kojim je predsjedao prof.Marijan Hržić, između 17 pristiglih radova, izabrao je Vaš rad kao najbolji.

Ovaj je projekt došao gotovo četiri godine nakon otvorenja nove zgrade MSU-a. Nakon iskustva s jednim tako velikim i kompleksnim projektom, kakav je bio osjećaj da predstoji borba s još jednim kolosom, koji će se, igrom slučaja, izgraditi u istoj ulici?
O: Nekako, kad upadnete u taj neki žrvanj, sve teče, skoro da bih rekao kao da nije bilo pauze u tom procesu. Ono što se možda manje zna, jest da se su se između ova dva objekta, izgradili Merkator – 40.000 m2, kuća na Novoj cesti – 20.000 m2, Savica S4 – 20.000 m2, a nedavno smo završilil neboder na Vrbanima od 17 katova! To je nekakav kontunuitet koji je došao nakon muzeja, a ova nam se kuća samo uklopila u taj cijeli niz. Nemam osjećaj da je jedno završilo, a ono drugo počelo. To je permanentni put, kojim doslovno crtaš i gradiš u stvari jednu te istu kuću i ideš svojim putem…

Budući da ste radili i brojne obiteljske kuće, koja je razlika projektirati kuću za jednu obitelj i poznatog investitora i ovako složenu strukturu, za korisnike koje vjerojatno nećete nikad upoznati?
O: Da, razlika je. Čini mi se da u kući za jednu obtelj ima puno vivše razgovora nego što je bilo na ovoj kući. Ne mogu reći da mi smeta razgovarati s privatnim naručiteljima i zadovoljavanje neke njihove svakodnevne rituale. Mala kuća jednostavno nosi više razgovora, a veća kuća, nosi više odgovornijih odluka. Skoro bih rekao da je, što se tiče nas arhitekata, količina posla jednaka: napraviti jednu malu ili jednu veliku kuću. Proces je sličan, samo na velikoj kući ima puno betona, na maloj ga je nešto manje; tu je više fasade, a tamo manje, ali bih naglasio da odgovori na pitanja moraju biti jednako važni. Kod projektiranja obiteljske kuće, investitori u pravilu, vrlo intenzivno sudjeluju. Ne mogu reći da na velikoj kući investitori ne sudjeluju, već je na njima arhitekt netko tko savjetuje investitora i daje mu tu osnovu koju on treba. U tom procesu je arhitekt sam taj koji postavlja pitanja i na njih odgovara, a investitor je netko tko u tome iščitava savjet arhitekta unutar procesa rješavanja projektnog zadatka.

Prvi dojam je da je to kompaktna građevina, gotovo fortifikacijskog karaktera, koja je za vrijeme gradnje pobuđivala pažnju, kako svojim zamjetnim volumenom, tako i nazivom: SEECEL – Regionalni centar za razvoj poduzetničkih kompetencija za zemlje jugoistočne Europe. Iz naziva se naslućuje se da se radi o administrativno edukativnom objektu. Koliko su sadržaj i funkcija ovog projekta imale utjecaj na njezino oblikovanje?
O: Unutar objekta postoji jedan kongresni centar s radionicama, gdje se ljudi okupljaju i zajedno razmišljaju, te kroz prezentacije svojih ideja dolaze do nekakvih rješenja. U objektu postoje klasični uredski prostori, koji se nalaze u gornjim etažama. Možda je komunikacija između njih malo drugačija nego u nekoj standardnoj poslovnoj zgradi. Iza tog kompliciranog naziva stoje prostori za edukaciju, konferencijska dovrana, učionice, uredski prostori na 3., 4. i 5. katu, te dormitorij na istočnoj strani bloka. Nismo ga zvali hotelom, jer je taj prostor namijenjen poslovnim partnerima, kako bi što efikasnije mogli funkcionirati u danom vremenu. Spoj ta tri sadržaja, nije nužno utjecao na strukturu. Imam osjećaj kao da bi ona mogla primiti bilo koji drugi sadržaj. Gotovo da je njezin karakter izdvojen i bez da govorimo o baš ova tri sadržaja. I to mi se čini dobro. Gotovo da mogu reći, iz te strukture proizlazi nekontekstualnost kuće, pa tako ulaz u nju može biti sa svih strana. Kuća nije orijenitrana i nije kao kuće u Novom Zagrebu skup kubusa razbacanih na zelenoj površini. Ova se kuća sastoji od kubusa, koji su skupljeni i stvaraju unutar sebe neko ljudsko mjerilo. Zbog donjeg betona kuća izgleda zatvoreno, međutim, kad ste unutra, pogledi bježe prema van i kuća se doima vrlo otvorena i svijetla. Ponegdje su prolazi između kubusa vrlo uski, a negdje su vrlo široki. Pravilo je jednostavno, na jednoj strani počinjemo s najmanjim, a završimo sa najvećim prostorom i taj se koncept dijagonalno provlači do najviših etaža. Sa suprotonog ugla kuće, proces je obrnut, što stvara dinamiku prostora. Svaki kubus je na svom mjestu iz nekog razloga, a odnos među njima čini potencijal za realizaciju sadržaja koji se tu trebaju odvijati. Možda ova kuća jednog dana postane muzej, a muzej ode negdje, postane nešto drugo…

Donje tri etaže čini nekoliko “megalita” od vidljivog betona, minimalnih otvora. Staklene površine koje ih spajaju su u drugom planu, u sjeni. Zgrada se doima poput tvrđave. Obzirom na propise o uštedi energije, morali ste se uklopiti u određene zahtjeve fizike zgrade. Estetika vidljivog betona je neodoljiva, ali i teško spojiva s pojmom toplinske zaštite. Fasadno platno čini beton, koji je vidljiv izvana i iznutra. Kako je u takvom zidu riješena toplinska izolacija?
O: Toplinska izolacija riješena je s jedinim materijalom pogodnim za ovu vrstu konstrukcije – pločama od ekstrudiranog polistirena (XPS). Danas puno govorimo o “zelenim” zgradama, te da kuće moraju biti samoodržive. Ovdje smo primijenili sve što je bilo moguće u tom smislu. Zgrada za grijanje i hlađenje koristi toplinu podzemne vode i nije spojena ni na toplanu, niti na plinaru. Kroz aluvijalni nasip rijeke Save teče voda temperature cca 18oC, koja se dizalicama topline pumpa u sustav. Na krovu zgrade imamo sunčeve kolektore. Mala fotonaponska elektrana prozvodi cca 35 kW. Najisplativiji su ipak kolektori za pripremu tople vode. I to nije sve, na zapadnoj će terasi biti ugrađene vjetrenjače, koje će proizvoditi struju putem vjetra. Na taj smo način posložili gotovo sve medije za uštedu energije.
Kuća se sastoji od kubusa u kojima se nalaze glavni sadržaji, a povezuje ih komunikacijski prostor, u kojem je predviđena nekoliko stupnjeva niža temeratura, nego u radnim prostorima. Čini mi se da smo tim stupnjevanjem postigli da kuća ekonomično koristi energiju za grijanje i hlađenje. Drugo, gornji kubusi imaju reflektirajuće plohe, koje u danima kad ima manje sunca, daju prostoru više svjetla, pa se na taj način štedi energija za osvjetljenje. U betonskim prostorima, u prve tri etaže, prostori su zatvoreniji, jer za njihove sadržaje nije potrebno toliko dnevnog svjetla. Međutim, niti jedan prostor nismo napravili bez doticaja s vanjskim svijetom, tako da ljudi uvijek mogu vidijeti dio plavog neba, da li je dan ili je noć. To mi se čnilo neizmjerno važno za kvalitetu tog prostora.
Dvostruki betonski zidovi donjih etaža su izliveni na licu mjesta. Prvi unutrašni zid je konstruktivan, debljine 30 cm. Na njega se na posebnim distancerima ugradila toplinska izolacija od XPS-a. Na vidiljivi dio tih nosača su ovješene armaturne mreže, a vanjski je betonski zid, debljine 6 cm, izliven u jednostranoj oplati. Fasada je nakon skidanja oplate brušena i dorađivana, jer je upotreba perfektno ravne i glatke oplate bila puno skuplja, nego naknadni rad kojime su se zidvi doveli do prihvatljivog izgleda.

U rasponu između onog natpisa na fakultetu o stalnoj postavi izložbe taštine i toga da je arhitekt artikulator investitorovih želja, istina je negdje između.
O: Istina je sigurno, uvijek negdje između, jer smo prevažni u tom cijelom procesu. I da nismo tako važni, vjerojatno se ne bi ovim bavio. U jednom trenutku konceptualno zamišljanje kuće, postane realno, sa svim onim materijalima… to je onaj moment kad koncept prestane biti aksonometrija, 3D prikaz. Da, mogu reći da su moja razmišljanja o kući uvijek realna.

Takvi sendvič paneli se obično se izvode u radioni i ugrađuju na gradilištu u polumontažnim ili montažnim sustavima. Na ovoj je zgradi bilo drugačije. Višeslojni armirano-betonski zidovi s umetkom od toplinske izolacije od ekstrudiranog polistirena (XPS), betonirani su “in situ”. Koliko je ovakav način gradnje ekonomičan, odnosno da li je cilj opravdao sredstvo?

O: Odabrao sam lijevanje betona na licu mjesta, kako bih dobio masivnost i snagu, jer da sam upotrijebio prefabricirane panele, reške između njih bi se uvijek čitale. Oblagao sam neke kuće cementnim pločama i to uvijek izgleda malo “papirnato” u odnosu na ovakvu gradnju. Ovdje je trebalo postići težinu i snagu i to smo postigli u ovom donjem dijelu, koji čini troetažni postament, bazu za gornje tri etaže za koji smo željeli postići da izgledaju laganije, da ne mogu biti laganije. Na kraju mislim da smo upravo takav dojam i postigli. Financijski gledano, kad se usporedi ventilirana fasada, pri čemu se zbroji podkonstrukcija, toplinska izolacija, fiksiranje završne obloge, pa i njezina cijena, ispada da je lijevanje betona još uvijek jeftinije, nego svi slojevi jedne takve fasade zajedno. Što više, ta razlika u cijeni zna ispasti prilično velika. Tako da je financijski ovo rješenje ispalo puno povoljnije, čak i uz naknadno brušenje. Obzirom da je gradilište bilo neko vrijeme u mirovanju, sada smo u završnici morali ponovo brusiti i to se napravilo u dva tjedna, što je zanemarivo vrijeme,
u odnosu na ukupnu gradnju. Naravno da sve košta, ali stojim pri tome da je ovaj način svakako jeftiniji od klasične izvedbe u kojoj se na nosivi zid, montira posebno toplinska izolacija, a posebno završna obloga sa svim elementima.

Gledano izvana, kuća se ne doima velikom koliko u stvari jeste. Zadnje tri etaže, obložene su ventiliranom fasadom s metalnim panelima. Ovisno o sunčevom svjetlu, gornji se sjajni volumen gotovo spaja s nebom, što definitivno dematerijalizira njegovu zamjetnu masu. Kolika je ukupna iskoristiva površina ove zgrade?
O: Tlocrtna površina kuće je velika, gotovo ista kao i veličina muzeja (MSU). Možda je samo tlocrtno zgrada malo izduljenija. Najbolji se dojam dobiva u unutrašnjosti zgrade, gdje se prostor hotela proteže kroz tri etaže, a ulazni hall kongresnog centra je visok šest etaža. Sve se to isprepliće i povezuje u cca 15.000 m2 BRP-a.

Za Fibran, razgovor vodila: Tanja Herr dipl.ing.arh.

Fibran

savjet@fibran.hr

posjetite našu web stranicu

ŽELIM SAZNATI VIŠE

više projekata kuća, savjeta za građenje i ideja za uređenje potražite u nekim od naših magazina (HAUSBAU, KUHINJE I KUPAONICE, BAZENI I SAUNE, KATALOG NAJLJEPŠIH KUĆA) na svim kioscima ili osigurajte svoj primjerak na kućnu adresu i pretplatite se

ŽELIM PRETPLATU
Share